Pokus „Gori li svijeća ispod čaše“ pokazao je djeci važnu ulogu kisika u „zraku“ Djeca su prije izvođenja pokusa saznala da je zrak smjesa različitih plinova. Zrak još nazivamo atmosferom. Bez kisika ne možemo živjeti. Cilj pokusa bio je ostvariti ishode: gorenje, kemijska reakcija gorenja, tlak zraka. Postupak pokusa izvodio se na način da se u zdjelicu sipala voda i obojala nekom od prehrambenih boja. Zatim se zapalila svijeća i postavila u zdjelicu s vodom. Svijeća se poklopila čašom te se promatrao pokus. Djeca su naučila da proces gorenja treba ispuniti tri uvjeta: imati tvar koja gori, imati izvor
topline, imati stalan dotok kisika. Kada se svijeća poklopila, u čaši je bila određena količina kisika. Kada je svijeća potrošila tu istu količinu kisika, zrak u čaši se zagrijavao, a nestajanjem kisika svijeća se gasila. Vrući zrak se širio, a kada se svijeća ugasila došlo je hlađenja zraka i njegovog skupljanja, što je uzrokovalo i promjenu tlaka u čaši. Zato je čaša „uvukla“ vodu, onoliko koliko je trebalo da se tlak u čaši izjednači s tlakom u prostoriji.
